GLAS NARODA - BLOG BORACA REPUBLIKE SRPSKE

ISTINA JE BOG SLOBODNOG ČOVJEKA (MAKSIM GORKI)

SVE NA ČISTINU, BUDITE NEPOTKUPLJIVI SVJEDOCI: BORCI GOVORE -OMLADINA GOVORI - MOBINGOVANI LJUDI GOVORE - PUSTOŠENJE ŠUMA - INVALIDI GOVORE - PORODICE POGINULIH BORACA - NEZAPOSLENI GOVORE - OMLADINA GOVORI - NASILJE NAD DJECOM - NASILJE NAD ŽENAMA…
PIŠITE ARGUMENTOVANO I ODGOVORNO, STAVITE SVOJ PEČAT ISTINE NA OVAJ BLOG...

NARODNA SAČEKUŠA

glasnaroda | 19 Februar, 2011 23:52

 
NAROD SA OROZOM NA DUŠI
 
  • Raaste broj nezaposlenih i gladnih, nezbrinutih i obezglavljenih, najkraće rečeno golotrbih.
    •  Političari koji su sebe obogatili, stalno su uz instrument nasilja svirali najtužniju narodnu elegiju, pisao sam više puta o tome, ‘‘Sveto siromaštvo’’. Taj isti narod, gutao je strah i strasno glasao za sijače straha, koji im kradu sadašnjost i puca  u budućnost. 
 
             Sada se tom narodu nateže oroz na duši...Poslije energije zablude, samo ga istina može spasiti, a da bi došao do istine – ostaje mu samo jedan put: da sijačima straha priredi narodnu sačekuđu! Kada i kako – svijetli se upitnik narodu, koji u odsudnim trenucima, traži onog ko će ga povesti. Taj isti narod, kome se otopila energija zablude, opet čeka, ukopan na mjestu, u rovove samoništadogodizma.
         Izađi narode,  izravnaj nišan i mušicu, napravi narodnu sačekušu političkoj lopovskoj oligargiji, profiterima - paucima rata, korumpirnim sudijama, načelnicima MUP-a, novopečenim biznismenima koji su pokrali fabrike i od otpada pravili crkve profiteruše, samo da tragove zavaraju... Izađi narode, pocjepao sam zakon ćutanja običnih ljudi. Toliko mogu, toliko smijem,  a da me Bog ne kazni. Sve ostalo je u Božijoim i vašim rukama. 
            U Republici Srpskoj živi  oko 1.391.000 stanovnika, a od tog broja,  u procentu  90 posto, svira stomak violina. To je proizvela politika sijača straha – grobara srpskog naroda u BiH – SDS-a i njegovog čeda, sina ‘‘besmrtnika’’: vođe lopovske oligarhije i svih srpskih smaknuća! Bog i osiromašeni narod znaju njegovo ime. Ja više ne mogu da  kažem, jer je napeta strijela javnih prozivki: ‘‘Predaj se, i moja te žena moli’’, dok narodni guslar (zaista  nsrodni) pjeva: “Na vrh gore Romanije, lopovska se klika krije, pobili su srpske junake, a sad je na redu narod da se ubije’’!
          Zato je, to tvrdim vrlo odgovorno, bez političkih konzekvenci, na redu narod. Ako ostane zakovan za tišinu, podigao je sebi spomenik “vječnog ćutanja”. Iz ukamenjene tišine će slušati eruptivne i proročke stihove Đure Jakšićsa: “Ta Srbim kipi, kipi i čeka, il,  neda đavo, il,  neda Bog!”
           Zašto je to tako? Zato što je lider lopovske oligarhije pravio narodu pjesničku državu u oblacima, gradeći na romanijskom tibetu aerodrom, da mu narod uzleti u nebo… Direktor avio-kompanije je bio moler, nije znao vršiti navigaciju, pa je narod umjesto u nebo, u crnu zemlju propao sa tugom, a prije toga je bio ozračen siromaštvom. Direktor aerodroma, doživio je smak svijeta u malom, kao u one ratne dane kada je sa lopovskim liderom pravio raskos (prvi otkos niz Glasinac, gdje je trebao biti aerodrom)…Kakva simbolika za specijalistu grupne psihotrerapije – “raskos” (prvi otkos na koji se, s druge strane, trava vraća), za promijenu svijesti. On je bio pravi majstor da manipuliše nesvjesnom i nekontrolisanom  histerijom naroda opsjednutog “nacinalnim refleksom” opstojanja. Držao mu je sve niti ticalice, kao marioneta u rukama monstruma Slobodana Miloševića, koji je potrošio svu pozitivnu naciuonalnu energiju Srba, slomivši nacionalno biće…Sada ga rahitični u mozak slave kao Haškog heroja, oni koji pjevaju “unesrećitelju Srba u BiH” pjesmu da ga ‘‘jelika krije’’, a ta “jelika” ima profiterske grane, od zemlje do vrha. 
        Za njih Visoki predstavnik za BiH Pedi Ešdaun kaže: “To je mala banda korumpiranih političara kojima je više stalo do ratnog vođe bosanskjih Srba…nego do naroda Bosne I Hercegovine”. A “visoki” je pio rakiju kod ratnog kazana tog vođe na Palama. 
           Da bi se sve to neutralisalo, prije nego što narod napravi svoju sačekušu, treba neko da identifikuje problem, neko ko dolazi iz bijele sjenke oblaka i koji će tamo i otići, ali koji ne ostavlja maglovite tragove.  Narod će sam naći svog vođu. A ako ga ne nađe, nestaće u bijeloj sjenci oblaka, tamo odakle mu namiguje nacionalni  mit. Lopovi će samo sebi napraviti sačekušu. Skoljeni su sa svih strana. Reže, a otrovni zijev njihovih usta pušta iscjedak narodnog gnjeva: “Dabogda imao pa nemao” i “Ko zasreći sa šume, sačekaj njegov kraj”. 
           A a ljudima - uputno je suditi na njihovom kraju. Ako krenemo ranije, priznali smo svoju krivnju, a pogotovo ako smo robovali “zakonu ćutnje običnih ljudi”. Pisac ovih redova – vrlo dokazano (krvlju i znojem) nije. Zbog toga ne želi da budem črelnik narodnog gnjeva. Za narodnu sam sačekušu, s blagim osmjehom i narodnom poslovicom: “Zaklela se zamlja raju da se tajne sve saznaju!” Dodao bih tome, upjesmljeno: narod ima dušu, ima svoju sačekušu!
                                                                                                  
                                                                                                                    Nedeljko Žugić
 
http://nedeljkozugic.blog.rs/blog/nedeljkozugic/vidjenje-unaprijed/2011/02/19/vidjenje-unaprijed-5
 
K O M E N T A R I :
 
 

Поштовани пријателју да те поздравим и упитам како си,цијеним то што радиш и не само ја него и многи честити,и желим ти поставити само једно питанје и ако будеш има времена да ми одговориш,има ли нам спаса,и колике су тренутно властите слабости,које утичу на и онако тешко стање у предузећу.

ZIVKO GOGA

 
 

 

Ljubo,  

 KADA SAM MOGAO U RATU, KADA JE VLADAO METAK I SNAJPER NAOPAKO OKRENUT, PISATI MONODRAMU ''ODE, A DA NIJE POGINUO'', ZAŠTO NE BI sada, kada se užićio sirotinjski damar, onih koji su zremlju hranili i od zla branili...Evo, jedno istrgnuće iz pomenute monodrame koju sam sam igrao:

Hoćete da vam pričam o trogodišnjem djetetu rata, šta je ono naučilo?! Prva lekcija je bila: pođi pa stani! Druga: pođi pa stani! Treća, opet: pođi pa stani! Četvrta: pođi-stani odustani! Da su tako radili izgubili bi partizani, sa manje oružja i brojčano nadmoćnijim neprijateljem. Gledano iznutra: toplo pa hladno, toplo pa hladno, toplo pa hladno. To istrga duše! Uz to – desetine primirja. A borci najbolje znaju koliko ih koštaju varke primirja, koja su dovedena do besmisla. Ona su najveće ratne iluzije koje se razbijaju o glavu borcima, komandi, narodu, ali i onima koji se rađaju, pa i onima koji se neće roditi, jer su izginuli oni koji su ih mogli donijeti na svijet. A u ovom svijetu, opšte je poznato, postoje samo dva stanja – stanje rata i stanje mira. Kada nema rata, u stanju mira – vrše se pripreme za rat. Dakle, sve je rat! A posebno nama Srbima koji dobijamo u ratu a gubimo u miru. Zato naše ratnike dave sjenke rata, ne samo ovoga, već i prošlih ratova. U vrijeme primirja uvijek neko nekoga nastoji da prevari; slabiji jačem da utupe oštricu raznim igrama lukavosti, a jači slabije da puste bliže, kako bi im zadali jači udarac! … U ratu je najinfektivniji nemoral, jer se u naručju naroda umnožava višak nemanja, ali sve do jednom – dok imaju čime da ga kupuju. Kada toga nestane, kada ratnik počne razmišljati stomakom, unutrašnja trvenja su neminovna – kao vatra koja je u početku tiha, da bi iz dana u dan sve više dobijala na jačini.Ta vatra, za pravo čudo, ne gasi se vodom, već ravnomjernim raspoređivanjem tereta rata – i psihičkog jarma na duši i fizičkog jarma na vratu, sa obaveznim otkrivanjem tatinih i maminih sinova sklonjenih u zavjetrinu i vraćanju dezertera u rovove, a ne u fotelje. Sve je to jasnoća koja ubija, ali ne neprijatelja, već svoj svoga. Još ako je pri tome vlast nedodirljiva, bojeći se ako se dodirne pravim problemima, da će se osuti – ta jasnoća zadaje smrtonosni udarac, ali sa odloženim djelovanjem... … Naše siroto dijete rata iskajava istorijski grijeh, koji je duhovno nasleđe. Od njegovog začeća aktivno sam se uključio u razbuđivanje srpskog nacionalnog bića. Napisao sa, još tada, da u Bosni živi dušman sa dušmanom, uzima jedan drugom potajno mjeru, grudvajući se mozgovima, a u zavjetrini bruse noževe. To je tada tek začeto dijete rata bolje razumjelo nego široke narodne mase, koje su negirale tu tvrdnju. Mislili su da se to uvrtilo u glavu sirovini sa Romanije čija je životna deviza: “Nema pare bez omare!” … Naše trogodišnje dijete rata nema oca. Majka mu je zatrudnila od problema. Kada ga je rodila, istog časa je izdahnula. Prije toga je imala samo jednu želju: da njeno dijete, kada nauči govoriti, ništa ne prećuti. Umrla je s mislima da su Srbi magnetna energija koja može sačuvti planetu od uništenja. Umrla je zato što niko nije htio da prizna očinstvo, a ona nije znala ko joj je napravio to dijete rata. Uzalud je tražila po svim srpskim zemljama. I ja sam tražio... ... Bosna je zlo dijete bivše Jugoslavije. Od ljubavi njenih naroda ništa nije ostalo osim đavoljeg pečata! Pomirljivo, govori sporo... U meni se riječi kao žive kreću. Bože, kako me bole oči duše! Rat ovaj neće niko dobiti. On će i nas i njih pobijediti. Ovom ratovanju vidi pravo lice onaj ko čita očenaš za ubice. S ove strane – čekač! S one strane – vrebač! I da su rovovi pomiješani Bilo bi – pođi pa stani!

 

nedeljko zugic21/02/2011 23:05Nije spamDa

Komentari

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb