GLAS NARODA - BLOG BORACA REPUBLIKE SRPSKE

Ljubo,  

 KADA SAM MOGAO U RATU, KADA JE VLADAO METAK I SNAJPER NAOPAKO OKRENUT, PISATI MONODRAMU ''ODE, A DA NIJE POGINUO'', ZAŠTO NE BI sada, kada se užićio sirotinjski damar, onih koji su zremlju hranili i od zla branili...Evo, jedno istrgnuće iz pomenute monodrame koju sam sam igrao:

Hoćete da vam pričam o trogodišnjem djetetu rata, šta je ono naučilo?! Prva lekcija je bila: pođi pa stani! Druga: pođi pa stani! Treća, opet: pođi pa stani! Četvrta: pođi-stani odustani! Da su tako radili izgubili bi partizani, sa manje oružja i brojčano nadmoćnijim neprijateljem. Gledano iznutra: toplo pa hladno, toplo pa hladno, toplo pa hladno. To istrga duše! Uz to – desetine primirja. A borci najbolje znaju koliko ih koštaju varke primirja, koja su dovedena do besmisla. Ona su najveće ratne iluzije koje se razbijaju o glavu borcima, komandi, narodu, ali i onima koji se rađaju, pa i onima koji se neće roditi, jer su izginuli oni koji su ih mogli donijeti na svijet. A u ovom svijetu, opšte je poznato, postoje samo dva stanja – stanje rata i stanje mira. Kada nema rata, u stanju mira – vrše se pripreme za rat. Dakle, sve je rat! A posebno nama Srbima koji dobijamo u ratu a gubimo u miru. Zato naše ratnike dave sjenke rata, ne samo ovoga, već i prošlih ratova. U vrijeme primirja uvijek neko nekoga nastoji da prevari; slabiji jačem da utupe oštricu raznim igrama lukavosti, a jači slabije da puste bliže, kako bi im zadali jači udarac! … U ratu je najinfektivniji nemoral, jer se u naručju naroda umnožava višak nemanja, ali sve do jednom – dok imaju čime da ga kupuju. Kada toga nestane, kada ratnik počne razmišljati stomakom, unutrašnja trvenja su neminovna – kao vatra koja je u početku tiha, da bi iz dana u dan sve više dobijala na jačini.Ta vatra, za pravo čudo, ne gasi se vodom, već ravnomjernim raspoređivanjem tereta rata – i psihičkog jarma na duši i fizičkog jarma na vratu, sa obaveznim otkrivanjem tatinih i maminih sinova sklonjenih u zavjetrinu i vraćanju dezertera u rovove, a ne u fotelje. Sve je to jasnoća koja ubija, ali ne neprijatelja, već svoj svoga. Još ako je pri tome vlast nedodirljiva, bojeći se ako se dodirne pravim problemima, da će se osuti – ta jasnoća zadaje smrtonosni udarac, ali sa odloženim djelovanjem... … Naše siroto dijete rata iskajava istorijski grijeh, koji je duhovno nasleđe. Od njegovog začeća aktivno sam se uključio u razbuđivanje srpskog nacionalnog bića. Napisao sa, još tada, da u Bosni živi dušman sa dušmanom, uzima jedan drugom potajno mjeru, grudvajući se mozgovima, a u zavjetrini bruse noževe. To je tada tek začeto dijete rata bolje razumjelo nego široke narodne mase, koje su negirale tu tvrdnju. Mislili su da se to uvrtilo u glavu sirovini sa Romanije čija je životna deviza: “Nema pare bez omare!” … Naše trogodišnje dijete rata nema oca. Majka mu je zatrudnila od problema. Kada ga je rodila, istog časa je izdahnula. Prije toga je imala samo jednu želju: da njeno dijete, kada nauči govoriti, ništa ne prećuti. Umrla je s mislima da su Srbi magnetna energija koja može sačuvti planetu od uništenja. Umrla je zato što niko nije htio da prizna očinstvo, a ona nije znala ko joj je napravio to dijete rata. Uzalud je tražila po svim srpskim zemljama. I ja sam tražio... ... Bosna je zlo dijete bivše Jugoslavije. Od ljubavi njenih naroda ništa nije ostalo osim đavoljeg pečata! Pomirljivo, govori sporo... U meni se riječi kao žive kreću. Bože, kako me bole oči duše! Rat ovaj neće niko dobiti. On će i nas i njih pobijediti. Ovom ratovanju vidi pravo lice onaj ko čita očenaš za ubice. S ove strane – čekač! S one strane – vrebač! I da su rovovi pomiješani Bilo bi – pođi pa stani!