GLAS NARODA - BLOG BORACA REPUBLIKE SRPSKE

U RATU: 

NEDŽARIĆI  VULKAN  SARAJEVSKOG  RATIŠTA  

     ''Ko poželi Nedžariće zaobilaznicom može doći. Oni su na kraju svijeta i u središtu sarajevskog pakla, najneuralgičnija tačka ratišta u istoriji ratovanja. Kada bi nekoga doveli po noći da u toploj sobi prespava, u pernatoj i bijeloj posteljini, sutradan, kada bi se probudio i vidio prizore zgarenih kuća, rovove, tranšee, te duge prilaznice i neprilaznice - pao bi u nesvjest od čuda. Mislio bi da se probudio u paklu.

         Nad porušenim i spaljenim kućama lebdi sjenka nasilja. Gde god se okrenete - besputnice i bestrag. Samo borci, koji već treću godinu brane samo njima znane linije, znaju puteve i prilaznice rovovima i tranšeama. 

         Kao na ostrvu beznađa. Iza svake zgarene grede može da izleti zloduh. U sjećanju boraca buktav plamen proždire krovove kuća, grede, šupe, sušnice, opremu, namještaj, ljude...              

         Nedžarići su trn koji se zabo u zapadni dio Sarajeva. Oni su pupak grada. Kasindolska ulica je pupčana vrpca, a Lukavička cesta je srce Nedžarića. Tu žive i postoje oni koji brane religiju slobode, koja grije njihovu živu krv; brane žive, mrtve, nerođene... Od koga? Od lovaca na duše! Od crnog nasleđa Bosne, koja nikada nije bila svoja, koja je mijenjala vladare kao ciganin konje!' Ona je zlo dijete pokojne Jugoslavije! Od ljubavi njenih naroda nije ostalo ništa  osim đavoljeg pečata.

         Nedžarići su mjesto gdje se život i smrt dodiruju. Smrt se mjeri iz dubine patnje, a život iz visine nedokučive! Linija života i linija smrti su ponekad između, jedna do druge na dlanopolju sudbine.

         Borci iz Nedžarića su djeca sunca! Kada čovjek misli na poginule,  može samo da kaže: ''Sunce žive grijalo!'' Njihove čakre svijetle. Da je američki pisac i španski borci Ernest Hemingvej živio u ovo vrijeme, došao  bi u Nedžariće. Pisao bi o djeci sunca koji brane čovječanstvo od mraka rata.

         Na atlasu pravoslavne duše puno je krvi predaka! Dok su  preci rasađivali svjetlost, njihovi neprijatelji su zagrtali mrakom budućnost njihovih sinova.

         Zato svijetle riječi Ernesta Hemingveja: "Što ste bliže rovovima, sve su bolji ljudi!" Trebao je to shvatiti i pisac-miljenik beogradskih intelektualnih kurvi i sarajevskih muslimana, a ne Hrvata (gle čuda!), koji u  "Sarajevskim rukopisima"  objavljuju ekskluzivno za sabrata: "Izdajnik, znači li to duhom biti bogatiji od ostalih?"  Sabrat tvrdi  da srpski pisci pokrštaju leševe muslimanske. To je  pisac ko je tvrdio  da Srbi treba da se bore pognute glave, kao Gandi - pasivnom rezistencijom. 

         Do vijeka zemaljskog, borce u Nedžarićima vodi jedna misao svjetlosnica: odbrana, odbrana, odbrana! Ona je stožijer u njihovom duhu!                            

         U Nedžarićima:  I mrtvi i živi u istoj su ofanzivi! 

         Braneći sebe, Srbi brane planetu; oni su magnetna energija koja može uništiti ili sačuvati svijet. Oni neće državu opasanu zelenilom u kojoj se i misli pretvaraju u rez.

         U Sarajevu,  mržnja gori. Neprijatelji Srba državu od mrtvih hoće da stvore...

         Srbi - opijeni svjetlošću pravednih ratova,  nikada nisu na  vrijeme prepoznali svoje neprijatelje. Zato su dobrovoljno išli putem za pakao. Oni su najveći žrtvenici istorije pakla. Pakao se vezuje za  nepoznati svijet koji se otvara na kraju života, iz kojeg se niko nije vratio. Nije tačno. Iz tog pakla živi i zdravi - vraćaju se Srbi! Dokaz je ovaj bezdušni rat u kojem ima bezbroj priloga nauci o žrtvi (viktimologiji).

         Zašto se Srbima ponavlja pakao? Ako je suditi po istorijskom grijehu - ne bi trebalo da bude tako! Pakao se dešava zato što boluju od hipertrofije duše, od razuđenosti prema svijetu, što nemaju treću ruku psihičkog dodira, što su vansebni  u želji da pomognu drugima. Njihovi neprijatelji su skloni ne da dušu prodaju đavolu, već da mu je na čas pozajme... A to je dovoljno da uđe s onu stranu kože, da zagospodari mislima, pokretima, djelima.

         Zašto Srbe prati istorijski grijeh neopisan ni u sumerskom epu "Gilagamešu"?  

         Taj pakao je ogledalo svjetske  sramote. Svjetski moćnici su demoni koji nemaju grižnje savjesti. Da imaju - ogledalo bi se razbilo!

         U ogledalu srpske duše jasno se vidi napad zlih sila! Ali, vidi se i put kojim se čovječanstvo može spasiti od velikog demona razarača koji hoće da planeti ne bude više plavetnila i zelenila. Taj demon poziva u svoju vjeru svijet da bi ga spasavao. Garantuje jednomislenost, jednodušnost, bratstvo po glasu "proroka". To je iluzija, govore  trezveni Srbi, ali on tvrdi da se nepostojeći ljudi mogu ogledati u ogledalu. Iza njega treba da ostane pustoš, jer mu vjera nalaže uništenje onih  koji ne misle njegovom glavom.

         Umjesto da se "nepostojeći ljudi" nađu pred ogledalom pravde i istine,  mijenjaju krv dokazujući  svijetu da su u pravu što su se preverili.

         Ni pjesnik onostranog, Dante, ne bi se tu snašao. Zašto? Zato što je zlo zajedničkog života prevazišlo i najbujniju maštu čovjeka.

         Pakao sarajevskog, ali i drugih ratišta, ima bezbroj lica i naličja. Za njega je potrebno trodimenzionalno ogledalo. Ono je nepostojeće! Može ga zamijeniti život  ljudi u Nedžarićama. Oni su žrtvenici istorije pakla. Zašto? Jer: i mrtvi i živi u istoj su ofanzivi!''

………………………………………………

SADA: 

BORCI NEZAPOSLENI, A DEZERTERI RADE 

          Tako je to vidio i napisao, kad je jednom svratio u Nedžariće davne 1994 godine ratni reporter Nedeljko Žugić.  Njegove sam rječi nasao  u izbjeglim kesama i evo sad pokušavam da ozivim sjećanjem svima onima koji su izasli iz pakla Nedžarića. Znam da to mnogima neću uspjeti jer nisu više medju nama koji danas živimo u ovozemaljskom životu. Zato njima hvala i neka im je vječna slava.

            Danas kad se osvrnemo i vidimo preživjele,  a POSEBNO NEZAPOSLENE  BORCE o kojima ću i pisati naredne redove, ne samo iz Nedžarića nego i one iz Hadžića, Ilijaša, Ilidže, Vogošće i mnogih drugih ratišta sirom naše Republike Srpske kako žive, vidjećemo da je za mnoge i u opisanom Žugicevom paklu bilo bolje. Tesko danas možemo reći da je  u istoriji gdje su srbi državu branili I stvarali nezaposlenom borcu bilo gore. Možete misliti, iskrčite livadu, uzorete ledinu posijete sjeme, a  onda neko dođe i u svemu tome uživa. Dakle, izborilismo se za Republiku, armirali njene temelje, pomogli da se naprave institucije i na kraju ostali da se sami snalazimo kako znamo i umijemo, jer posla nemamo. Da upravo tako! Doživjeli smo veliko poniženje. Došli su oni koji ničim nisu zasluzili da se stvori Republika Srpska i danas rade, i to u javnom sektoru, na budžetu. Naša istraživanja pokazuju da samo, vojnički rečeno, u zoni odgovornosti koju je pokrivao Sarajevsko-romanijski Korpus radi čitava jedna četa dezertera Bilo na nivou opštine, grada, republikeili u zajedničkim organima na nivou BiH. Ima ih svugdje, u sportu, javnim preduzećima, izdavačkim kućama, raznim fondovima, zatim u agencijama i zavodima. Njihova imena se znaju, I nisu to nikakvi eksperti bez koje država ne može, već sve obična zanimanja kojih među borcima ima sasvim dovoljno. Nisu oni krivi zato što je to tako, mi sami smo krivi, jer na vrijeme nismo reagovali, i oni što nas prestavljaju su pogriješili. Dozvolili smo da nas politika podjeli, što nismo nikako smjeli, a oni koji su uredbe i zakone donosili grdno su nas prevarili.

            Dali su čak i nacionalne penzije dezerterima, koje isplaćuju svaki mjesec u visini prosječne plate u našoj Republici. Kakva sramota a PRVOBORCU SA DVA ORDENA jednom godišnje skoro duplo manje. Nekada smo imali nacionalni ponos i vjeru DA ĆE NAM BITI BOLJE U DRžAVI KOJU SMU STVORILI, da ćemo svi raditi, djecu svoju školovati i od rada svogazivjeti. Međutim, naše plodove danas ubiru dezerteri,ratni profiteri i organizovani kriminalci koji sve pokupovaše i našoj djeci poslodavci postadose. Govore nam da je ekonomska kriza, ali od svog kolača nikom ni mrvice ne daju. 

Nema više nade da će biti bolje, takvog osjećanja je svemanje, a i vjere ponestaje. Svaki dan smo blize siromastvu i stanju socijalne potrebe. Patriotizam se polako gasi a lojalnost je već odavno nestala. 

         Zato, dragi moji saborci, prvoborci i svi vi koji ste učestvovali u stvaranju Republike Srpske, javite se i pišite. Samo tako se možemo boriti da ostvarimo status kakav smo zaslužili. 

                                                                                                      Ljubomir Cvijetić, Sokolac